Postoji trenutak u kojem odjeća prestaje biti samo odjeća. Kostim mijenja držanjetijela, pogled dobiva drugi intenzitet, a osoba pred objektivom otkriva nešto što se u svakodnevici tek naslućuje. Upravo u tom prostoru preobrazbe nastao je editorijal „Ljepota”, okupljajući u Galeriji Kranjčar ljude koji joj pristupaju iz različitih kreativnih svjetova. Pred objektivom proslavljene fotografkinje Jelene Janković, u kostimima Dženise Pecotić, susreli su se Kristina Bangoura i Josip Joško Tešija.
Bez čvrstog scenarija, ljepota je ovdje dobila slobodu da bude i nešto neobično, da uznemiri, zavede ili ostane nerazjašnjena. Kostimografkinja Dženisa Pecotić uspoređuje je s osmijehom Mona Lise, istodobno bliskim i dalekim. Nešto nam se na trenutak otkriva, a već u sljedećem izmiče.
„Poput pravog, iskrenog prijateljstva, traži pažnju, snagu, prepoznavanje i empatiju. Ali je i krhka, traži njegu, a za uzvrat nam daje da se njome ogrnemo”, kaže Pecotić.
U njezinu doživljaju ljepota ima gotovo taktilnu kvalitetu. Njome se moguće zaogrnuti, sačuvati je u mislima i prizvati kada svakodnevica postane gruba. Sunčano rujansko jutro provedeno u galeriji za nju je upravo takva uspomena: zajednički stvoren
trenutak kojem se može vraćati. Fotografkinja Jelena Janković taj je trenutak promatrala kroz odnose među ljudima. Snimanje je, kaže Janković, bilo više kao spontano okupljanje u kojem su prisutni unosili u prostor nešto svoje, postupno gradeći zajednički mali svemir.
„Nije bilo potrebe da se bilo što unaprijed osmisli. Sve što je bilo potrebno već je postojalo među njima. Ja sam to samo zabilježila, propuštajući kroz svoj objektiv energiju tog dana”, kaže Janković.
U njezinu pogledu lakoća stvaranja povezana je sa sposobnošću da se ljubav i podrška nesebično dijele. Takva bliskost ostavlja trag i na fotografiji: u načinu na koji se tijela približavaju, u opuštenosti geste, u spremnosti da se pred drugima iskuša nešto novo. Objektiv tada postaje sudionik zajedničke igre, a fotografija čuva ono što se među ljudima dogodilo jednako koliko i ono što se pred njim vidjelo.
No ljepota ima i svoju tamnu privlačnost. Josip Joško Tešija, voditelj Galerije Kranjčar i art model agencije Midikenn model management, u njoj prepoznaje proturječje koje umjetnosti daje posebnu snagu. Film, kazalište i moda odavno znaju koliko nas može privući lik koji uznemiruje, kostim koji sugerira opasnost ili prizor čija nas dramatičnost zadržava pred slikom.
„Ljepota često igra dvostruku igru: onu u kojoj se lijepo pojavljuje kroz ružno, a ružno postaje lijepo. Ljepota je lukava”, kaže Tešija.
Njegova pitanja ostaju namjerno otvorena. Može li nešto istodobno biti lijepo i zločesto? Zašto nas privlači ono što bismo izvan umjetničkog prizora odbacili? U toj napetosti vidi ljepotu koja draži, potiče zamišljanje i ostavlja trag. Njezina moć traje i nakon prvog pogleda, onda kada se prizoru vraćamo pokušavajući razumjeti zbog čega nas je zaustavio.
„Ljepota mode leži u spoju estetike i vizije, dok ljepota kostimografije nastaje u spoju estetike i emocije”, govori Bangoura. „To nije tek odijevanje, to je inicijacija u trenutak i prostor novog kreativnog izražavanja.”
Galerija Kranjčar prirodan je okvir za takav susret različitih senzibiliteta. Elvira Kranjčar, njezina idejna začetnica i vlasnica, razmišljanje o ljepoti povezuje s umjetnošću kao načinom razvijanja osjećajnosti. Pozivajući se na knjigu Umjetnost i ljepota Miguela Ángela Padille, ističe sposobnost umjetnosti da oblikuje karakter, daje mu dubinu i otvara ga prema životu. Sposobnost da nas nešto dotakne pritom postaje jednako važna kao sposobnost da to vidimo. „I tako prepoznajemo ljepotu u nama i oko nas”, zaključuje Kranjčar.
Fotografija: Jelena Janković / Kostimi: Dženisa Pecotić / Modeli: Kristina Bangoura i Josip Joško Tešija / Make-up: Ivana Šimunović / Snimljeno u Galeriji Kranjčar